Idiot(i)

Pola osam je ujutro i ljudi su idioti. Razmišljam o njima. Često - u zadnje vrijeme. Jedino što me kod njih zabavlja, i čemu se pomalo divim, je njihova sposobnost da nasmiju iole pametne slušatelje koji se nađu u blizini.

Danas je, noćas zapravo, do cimera navratila neka njegova prijateljica, bit će da se zove nekako sa d, ali ne mogu joj se sada sjetiti imena. Bolje da ostane nezapamćeno jer imena idiota nije vrijedno pamtiti (pitam se zašto onda pamtim svoje).

Osim što je mljela otkako je ušla u stan pa sve dok iz istog nije izišla, pričala je totalne gluposti i izvaljivala jedan idiotizam za drugim. Jedan koji mi se urezao u pamćenje je onaj kada je izjavila da se prepala nekog ''bosanskog krkana'', vozača autobusa, koji ju je upitao: ''Što ti čekaš?'', na autobusnom kolodvoru Žabica, a ona je čekala njega i paket koji je on imao negdje u autobusu kojeg joj je poslala prijateljica iz Sarajeva. Taj je događaj tako dramatično opisala, toliko se emotivno unijela u njega, u to zorno predočenje ''mentalnog zlostavljanja''  nedužne riječke djevojke od strane jednog odvratnog bosanskog krkana, da sam slušajući, u drugoj sobi iza poluzatvorenih vrata, za malo povratio od muke, a potom  se provalio u gromoglasan smijeh, u smijeh sreće koji se razlio po čitavoj sobi i odletio iza  onih poluzatvorenih vrata do ušiju cimera i njegove prijateljice.

Nisu se mogli oduprijeti pitanju:

''Što je smiješno?''

Kroz zube sam prohihotao:

''Ma ništa, sretan sam kada vidim kakvih idiota na svijetu ima. Uvijek me iznenade i uvijek me nasmiju.''

Nisam im vidio lica ali sumnjam da su bili zadovoljni odgovorom.

Druga potvrda da imam posla s pravim idiotom, tj. idiotkinjom, potvrda da se idiotizam ušuljao s njom i sada me zlostavlja u obliku kakofonije njena glasa što iritira moje uši, stigla je kada sam otišao naložiti kamin u dnevnom boravku gdje su oni sjedili. Da, pravi pravcati kamin na drva! Jebo te bog, ovi glupi riječani se (uglavnom) svi griju na struju, a loženje kamina drvima smatraju pravim čudom. Niti jedan od njih, kada bi me vidjeli da ložim kamin, nije se uspio suzdržati od pitanja: ''Šta je to kamin na drva, a?'' Ne, to je space shutle!

Tako me ni ova riječanka nije poštedjela tog pitanja kada gledaš u kamin, i vidiš da je kamin, vidiš da se sve žari u njemu i da bacam cjepanice u njega! Da, to je jebeni kamin!  I to na drva! Da stvar bude gora, ona je išla i dalje:

''A otkud vam TA drva? Jeste ih kupili ili ste ih sami dovezli iz Siska?''

Zanijemio sam od količine gluposti koja me zapljusnula u tom trenutku. Nestao sam u njemu. I bolje da je tako, da sam i mogao nešto reći bilo bi to otprilike: ''Molim te, napusti ovaj stan. Molim te. Ja te više ne mogu slušati. Samo se ustani i otiđi. Hajde sada, ne mogu više trpjeti. Cimeru oprosti, ali ja... ja nju više ne mogu slušati. Hajde molim te ustani i otiđi. Nemoj ovdje više dolaziti molim te. Doviđenja.'' Zatvorio bih vrata za njom i dva puta ih zaključao. Naravno to ne bi bilo pošteno prema cimeru i toj idiotkinji. Bilo bi to nepristojno, neuljudno i u krajnjoj liniji tako odvratno, tako seljački, tako bosanski i krkanski - ne dao bog većeg zla!

Ubacio sam posljednju cjepanicu u kamin, pogledao je i sa smiješkom odgovorio: ''U šumi, a gdje drugdje.''

Nedugo zatim cimer i ona su nekuda otišli. On kao da je čuo sve što sam prešutio. Uslišao mi je misli i na tom mu vječno hvala. Tu noć me poštedio barem jednog idiota u životu, šteta što me ne može poštedjeti mene samog - najvećeg idiota od svih.