Bio je dijete dr.svj. rata pod okupacijom tetke i talijana, majku presvetu rano izgubio je, starijeg brata poštivaše, a mlađu sestru kudio je.

Prostodušno Božje dijete učiti je voljelo i neprijatelja varalo, govorio tuđinskim jezikom i stvari i hranu dobivao;  u gladi kako zna i umije s dječurlijom iz malog mjesta snalazi se, govoreći da ga štreca srce.

Svi postadoše  djeca pametna, snalažljiva, bolešću pritrujena, na sve strane razletiše se trbuhom za kruhom. On u zemlji istoj ostade i prihvati još četiri slijedeće države i diktature; svejedno uspomene baštine hrvatske neumorno sakupljaše

Sve bez golema jada, opskrbljivao je obitelj obiljem i svi do njega grijaše se što mu blizu bijahu. Ali od brige za druge na sebe misliti nije mogao, politički i društveno angažiran cijeloga svoga života, a u praskozorja diktatura i raznih vladavina moja Hrvatska, moja Hrvatska šaptaše, i glasnije naglašavao je onima što kraj njega grijali su se noćima, jutrima i danima. Dobar prijatelj bijaše puna srca, ali strašan neprijatelj, bez golema jada.

Kad je bilo najgore, najsmjelije je govorio, šah igrao simultanku jest i s ovima i s onima i po nacionalnostima i po ideologijama, sve u šesnaest igrao, ponekad mu samo omaklo: o, sveti ante…inače salutirao i zdravo i bog i tito-partija-ovakva-onakva govoraše, a glagoljicu na zidu pokazivao je kad mu god netko dođe, kao lovac neki što pokazuje trofejne rogove jelenje, svoj souvenir od rodne grude na kojoj svakako živio je i mukotrpno, bolestan, radio, dok hrvatska ne postade neko vrijeme zaista samostalna njegova.

On se utišao.

Od nade.

Od bojazni.

Stari Metuzalem bio je prepreden, svim političkim mastima premazan, pad i seobu Hrvata gledao je, kudeći političare i gledajući dokumentarce novootkrivene.

Shvati svojim iskustvom  kakav je to križni put njegov, bez golema jada, malo psujući i kudeći, srca stisnuta pred novom diktaturom koja ima doći kao da očima umornim, bez suza tiho viče: moja Hrvatska, moja Hrvatska…