Približavao sam se velikom brzinom prema stepenicama, usmjeren, koncentrisan i napet. Na početku prve stepenice okinuh iz sve snage desnom nogom po repu i odrazih se u zrak, dok sam lijevom opalio dobro mi poznati potez iz zgloba. Pogledom pratih ispod sebe šta se dešava, desnom nogom pristadoh tačno na šarafe poslije željene rotacije, dok je lijeva još uvijek bila zategnuta i izbačena ispred. Pravi momenat za pravu fotku, kad bi još bilo aparata, ali jebeš fotke, zabava je bitna.

Vratih ispruženi majgeri na objekat koji je letio ispod mene, ali se ne oslonih baš najbolje na šarafe, već pokrih pola širine. Aterirao sam silovito, a ona ne baš najbolje oslonjena ljevica izvrnu objekat na kant, a i sama umjesto na đon, sleti isto na kant. U tih par milisekundi skočni zglob se nađe u nezavidnoj i apsolutno nespremnoj situaciji. Bol skoči iz noge preko tijela do usta, i ja reagovah glasnim glasom punim muke: "Joooj! jebo te bog!!!"

Odmah sam se, kao fudbaler koji folira penal, uhvatio za izvrnutu nogu i stao da se valjam, psujući kao kočijaš. Priđoše mi drugovi usta punih savjeta, utrkujući se koji će me prvi maznuti za onu ranjenu nogu da mi izvrši kakvu medicinu. Dižu me na klupu, a ja se malo smirujem. Palim pljugu i mrškam sve one koji mi govore: "De pusti da ti povučem, znam ja, nije to ništa!" Tako su povukli i Žući, pa je Žuća imao četverosatnu operaciju koljena, poslije koje je furao fiksator i bolnicu puna dva mjeseca. 

Tena mi postaje tijesna, a u zglobu pulsira i boli do pičke materine. Skidam i čarapu oprezno, i vidim da mi se zglob udebljao i malo pomodrio. Isprobavam kretnje. Sve radi, ali boli do kurca. Svi oko mene govore: "ma nije ti ništa, malo leda stavi i do sutra će bit ko nova!"

To je i meni poznato, imao sam i ranije sličnog iskustva, ali bolnica je preblizu da se ne posjeti. Dvojica kreću sa mnom, ja sjedim na vozilu a oni guraju. Nije toliko strašno da mi se ne smije i zajebava, tako da dolazimo u CUM u vrlo veselom stanju.

Pokazujem umjetninu u kojoj je autor ujedno i materijal produkta, a ljekar opšt prakse kaže: "Hm! Trebalo bi to slikat.", na što jedan od mojih jarana u pratnji, koji je i inače negativno budalast, daje komentar: "Jok jarane, mi kontali da mu odma spucaš visoku amputaciju!" Ljekar opšte prakse pizdi i urla da se sad mogu kući uslikat, a ja stojim između dvije vatre. Čas psujem jaranu mater i oca retardiranog, čas doktoru pojašnjavam da mene zaboli kurac za budalu, da sam ja povrijeđen i daima da me slika.

Dolazi još neki peder u mantilu koji poziva razjarenog na kaficu,ignorišući me kao zrak. Odglumljujem napad bola, dernjam se kao novorodženče, tako da me ipak uzimaju na slikanje. Budalastog jarana je izveo normalni jaran, jer je ovaj želio da se obračuna sa doktorom koji "ne zna za šalu", tako da sam sam.

Stiže snimak, dijagnoza i ponuđena terapija ravnodušnog doktora: "Uganuće. Hoćeš langetu?" Totalno sam popizdio na ove riječi. Posljednjih pet uganuća u hitnoj, dobio sam uvijek iste odgovore - "Uganuće. Hoćeš langetu?" Namršten i ljut odgovaram: "Hoću kur...!", ali se savladam na vrijeme, progutam knelu, i fino kažem: "Neću! Fiksiraću kući gumiranim zavojem! Hvala vam!"

Jarani me čekaju ispred. Onaj budalasti predlaže da pita na recepciji koje je auto od dotičnog, da mu izbuši gume. Normalni jaran i ja ga zasipamo arsenalom psovki i grdnji, te se on konačno smiruje. Pomogli su mi do trolejbuske, gdje smo se rastali. Oni su se vratili na stepenice, a ja sam otišao kući na bolovanje.

Noga je brzo oticala i jako je bolila, tako da sam u stan ušao skakučući na jednoj nozi. S teškom mukom sam se istuširao, namazao povrijeđeni zglob nekakvim mastima, privio leda, i legao u krevet, sa nogom podignutom visoko na jastuke. Donio sam sebi hladnu kolu, klopu, i pustio film da gledam.

Iako film nije bio loš, ja sam potpuno izgubio pažnju poslije pola sata. Džaba ti je, kad čovjek salbo voli filmove, kakve god da mu puštaš. Stao sam tražiti neku knjigu za čitanje, ali mi se nije čitalo ništa iz knjiga koje sam imao kući. Ustvari, osjetio sam da mi se čita neki krimić, a ja u kući nisam imao niti jedan.

Krimiće sam inače davno prekucao, ali sad mi baš dođe nekako da baš krimić čitam. Noga je bolila i u stanju mirovanja, zglob je bio vruć kao da je sad iz rerne izvađen, a biblioteka je bila sto metara od moje zgrade. Isprva sam rekao: "Ma lud si!", i probao da zamjenim krimić vesternom koji sam imao, ali to nije išlo. U glavi su mi se rojili svi oni čudnovati slučajevi koje sam kao mlađi halapljivo gutao po cijeli dan. Ni nekakav glupi roman o nindžama nije mogao da mi izbije misao iz glave. "E jebem ti majku u pičku!!!", opsovah na sav glas, pa potražih papuče da idem u biblioteku.

Razdaljinu od stotinu metara sam prelazio dvadeset minuta, zastajkujući sa izrazom lica kao da sam zapao u najcrnji sevdah srca crnog od ljubavi nesretne, ssskajući i jojkajući, uspijevajući tek slabašnim glasićem da opsujem štagod između tih uzvika odvratnog bola kojeg sam osjećao sada u cijelom tijelu.  

Nakon smaračkog objašnjenja povrede, izabrao sam, prema preporuci drage bibliotekarke, jedan, kako je ona rekla: "Stari krimić sa dušom, a ne ko sad ove gluposti što ih prodaju pod krimiće!", uvjeravajući me da se neću pokajati i da ću joj poslije njega tražiti još. "Iza kulisa" je i izgledao respektabilno, korica presvučenih lažnim baršunom, sa mirisom stare, prekaljene knjige koja zaslužuje pažnju. Vjerovao sam svojoj bibliotekarki, a i sam izgled knjige me dojmio, tako da sam je iznajmio i krenuo na mučni put.

Naslađivao sam se pri pomisli kako ću se sada, kad proživim sve ove muke, zavaliti u krevet, udobno se smjestiti, i čitati narednih pet sati. Svakim korakom sam bivao sve uzbuđeniji i nestrpljiviji. Između dva napada bola nisam psovao, nego se smijao. Kada sam otvorio vrata stana, osjećao sam se kao da sam otvorio vrata raja.

Pala mi je napamet suluda ideja da se opet tuširam, kako bi još više ogladnio za knjigom, a i bio sam se sav preznojio dok sam otišao i vratio se. Tako sam i učinio. Pri ulasku u kadu, veoma glupavo sam zakoračio povrijeđenom nogom, oslonio se na nju,i sa urlikom se polomio u kadu, udarvši se pri tom još u glavu, rame i lakat, ali ništa ozbiljno. Muka je enormno uveličavala nasladu, čitavim tijelom su mi hodali nekakvi impulsi i napadi radosti, jer koliko god da patim sada, uskoro ću biti zavaljen u svom udobnom krevetu, sa knjigom koja mi se čita najviše na svijetu, hladnom kolom i grickalicama.

Tuširao sam se dugo, vodom više hladnom, nego toplom, sve dok nije postala skroz hladna. Obrisao sam se pažljivo, obukao gaće, stavio deodorans, i konačno se uputio u sobu, stiščući roman u ruci kao da mi život od njega zavisi.

Čitavih pet minuta sam potrošio na namještanje. Onda sam otpio malo kole, pojeo griz sendviča sa odličnim suhim mesom i odličnim buđavim sirom, zalio ga ponovo kolom, podrignuo, i konačno uzeo krimić u ruke. Duboko sam uzdahnuo,i polako prevrnuo koricu, titrajući sav u sebi od punog zadovoljstva. Toliko mi je bilo dobro u tom trenu da bi me bolio kurac i da imam gangrenu noge. Prevrnuo sam i prvu praznu stranicu, na kojoj je, sa druge strane pisalo krupnim slovima:

Važno upozorenje!

Ja se zovem Milan, i ja sam podvukao ime ubice na prvoj stranici ovog izuzetnog krimića. Nije bilo potrebe da podvlačim dalje, jer čitavo prvo poglavlje govori samo o njemu!

Srdačan pozdrav, Milan.