|
elmona6
|
|
Četvrtak, 22 Prosinac 2011 |
|
Pjevaj veceras vesela tugo, pjevaj o mutnoj rijeci sto zubori, pjevaj oku sto ga tuga mori, pjevaj, nocas, moja sjetna drugo. Pjevala sam i ja. Pjevala je nekada i moja majka. Danas ne pjevamo nijedna. Danas cutimo. Ili placemo. A ko zna, mozda bismo uspjele pronaci zajednicku nit, nas dvije, da nismo strmoglavljene u ovu igru. Kao da smo isle isuvise uspravne glave, pa nismo vidjele da cemo pasti u ponor ako nas gurnu. Nase glave nisu bile uspravne, bile su pognute. Vjecito smo hodile kao zrtvena jagnjad, mozda se zbog toga nikada nismo upoznale, jer se nismo smjele gledati? Mozda je kriv On za nase strahove, za nasa bjezanja od samih sebe, od osudjivanja i onih lijepih, prostih ljudskih sitnica. Ah, da je barem ostala, umjela bih joj skinuti zvijezde s neba, danas, kada je nemoguce i zamisliti je ovdje. Pokusala sam oprati njene mirise iz zidova i njene suze sa jastuka, ali su se oni, poput zlih duhova, iznova vracali, a ja sam ih pozdravljala. Svetila sam se sebi jer sam ostala, jer sam zadrzala glavu pognutom. Zato danas, kad mi vjetar donese miris jorgovana, sto ga nekoc ubirah, ja ne umijem da udahnem, ne umijem da zajecam.
|