DŽONI ŠTULIĆ | Proza | Knjiga online

veseli_bosanac
Subota, 25 Travanj 2009
DŽONI ŠTULIĆ Nisam ga dobro poznavao. Nije spadao u ljude koje je trebalo znati. Bole je bio zloban, provokativan, inteligentan. Bio je nemaran na liniji, nikad nije htio osmatrati, jer mu je to bilo dosadno. Ali je bio izuzetno hrabar i sposoban borac. Tu osobinu je pokazivao kad je zaista trebalo. Krajem proljeća 1995. nešto se počelo ‘kuhati' oko Sarajeva, pa nas je malo ostalo u rovovima Vlašića. Magla se tog jutra slegla u dolini u međuprostoru. Otvarali smo širom oči pretvarajući se i u oko i u uho u strahu da se ne ponovi prošla sedmica kada su nam, u zoru 28.06.1995., baš na Vidovdan, neprijatelji probili liniju odbrane, što smo isti dan, uz žrtve, uspjeli vratiti. Bio sam tog dana uz Boleta... Da sam bio uz nekog drugog, ovo vjerovatno ne bih ni pisao... Sada je bilo mirno, u zraku nije bilo mirisa baruta, vreline haubičkih projektila... Mirisao je, sada juli, planinskim travama koje nisu vidjele kosce već četvrtu godinu. Prve pčele su se budile i svojim monotonim zujanjem hipnotički i opuštajuće djelovale na borce. Kad se magla digla pao je neki teret sa grudi, nekako se lakše i smjelije disalo. Da sreća i mir ne bi dugo trajali, začu se zvuk nekakvog motora. Lagano i uporno zujanje penjalo se prema borcima. Uznemirli smo se pomislivši na neprijateljske tenkove. Opet smo načulili uši, ali od tenkova nije bilo ništa. Zvuk je dolazio sa naše strane, dolje, prema Isturenom komandnom mjestu - IKM-u, gdje obično dolaze kakve vojne starješine sa svojim terenskim vozilima. Ubrzo se, utvrđenom linijom, proču da je stigao nekakav moralista koji će obići borce na liniji, postrojiti nas i ‘'informisati o aktuelnoj vojno--političkoj situaciji u BiH'', kako su to već nazivali. Mi smo za te priče imali drugačiji izraz - pogrdan i prost, naravno. Za pet minuta kurir obiđe sve zemunice i stražarska mjesta. Prenio je naredbu komandira smjene da na svakom stražarskom mjestu ostane samo po jedan borac, a ostali da siđu do IKM-a i postroje se da čuju ‘'informacije''. Bole je prilazeći IKM-u već psovao što mora prekinuti svoj mir i što ‘'ove glavešine u obilazak dolaze samo kad je mirno, kad svi spavaju - i mi, i oni tamo, kad ne puca, kad ne pada i kad ne grije puno...'' Pred IKM-om je stajao naš komandir smjene: Samo se strpite, neće valjda dugo! - gotovo je - preklinjao. Iz barake se pojavi prvo oficir-moralista. Bio je to zaista oficirčina: vagao je jedno 120 kila raspoređenih na 160 centimetara visine, tako da mu je dobrih 20-ak kilograma stomaka visilo preko opasača. Na Boletovu opasku da je rat pojedine dobro ‘uhljebio' i ugojio nisam se nasmijao, jer mu nisam bio spreman biti publika u još jednom njegovom nastupu. Vidi ga, majke ti! - procijedi Bole kroz zube - Ovome ni - rat ništa ne može. Iza oficirčine se pomoli i njegov vozač, pratilac ili tjelohranitelj, ko će ga znati. Faca kao s reklamnih spotova ARBiH: nove nalickane čizme, ispeglana maskirna uniforma i to čitava, pištoljčina koju najvjerovatnije koristi samo u kafani, maskirni pancirni prsluk, naočale i u ruci notes. I dok nas je moralista ‘'informisao'', mi smo klimali glavom, računajući koliko još imamo do kraja smjene, da li su nam kod kuće svi dobro, je li bilo kakve podjele humanitarne pomoći... Moralista priča... Vidi se - ni sam sebi baš ne vjeruje. Svjestan je da smo svjesni toga, ali njegovo je da priča. I taman dok je govorio kako je stanje u zoni naše brigade dobro i stabilno, Bole promrlja, ne tako glasno, ali ne ni dovoljno tiho: Čini mi se, rođače, da je standard pokvario ljude. - Onaj vozač-pratilac-tjelohranitelj (ko će ga znati šta je), se uznemiri, ali oficir prestade sa pričom i bezvoljno upita imamo li kakvih pitanja, a Bole samo nastavi svoju pjesmu: Jedu govna i sanjare... - Oficir se ovaj put okrenu prema Boletu i mirno upita: Momak, je li ti to meni? - Ne, ja to nama, - još mirnije odgovori Bole. - Oficirov maneken se u dva koraka stvori pored Boleta. Način na koji je prišao je bio takav da je Bole samo mogao upitati: E, jarane, je l' bi se ti to tuko? - Ime? Govori ime! - bjesnio je šminker otvarajući svoj - notes. Džoni. Dž - o - n - i , - odspelovao je Bole mirno uz svoj - blaženi naštimani osmijeh. Mi, ostali, već smo se smihuljili ko nestašni đaci, ali je ‘pisar' jedini ozbiljno shvatio situaciju: A prezime? - Štulić. - izusti Bole, a mi prasnusmo u glasan smijeh. - Frajer zapisa u svoj notes i prezime i u tren oka je već bio u automobilu, gdje ga je čekao umorni oficir moralista. Automobil krenu niz strminu, a onda zastade i vrati se u rikverc do našeg stroja koji još nismo uspjeli pokvariti. Kroz otvoreni prozor oficirčina promoli glavu i zaprijeti Boletu: Štuliću, zapamtit ćeš za ovo! Kunem ti se, Štuliću. - Kad god bi on izgovorio ‘'Štuliću'' mi smo se više smijali. I naš komandir smjene se smijao sa nama... ‘Moralna' delegacija se izgubi iza krivine kao tjerana neprijateljem. Da li su oni ikad više čuli za Džonija Štulića teško je reći. Za razne Cece i Sinane sigurno jesu. Podne je upalilo taj dan kao nikad. Vrelina, mir i tišina vladala je obroncima Vlašića kao u najmirnije vrijeme. Na ledini ispod IKM-a igrali smo fudbal i dovikivali jedan drugom: ‘'Hajde, Džoni! Dodaj, Džoni!''... I evo me, nakon 12 godina, na istom mjestu. Hodam ratnim stazama. U mislima sa svojim suborcima. Mirišu trave koje još uvijek niko ne kosi, valjda zbog mina. U dolini između dva uzvišenja, našeg i njihovog, slegla se magla koja čeka sunce da je isuši. Danas je oficir iz priče na položaju u nekom opštinskom Ministarstvu odbrane i član je nekakve komisije za prava boraca. Njegov vozač je vlasnik novootvorene folkoteke. Bole je poginuo negdje u Bosanskoj krajini. Ljudi budu i nestanu. Čudno - ovaj Vlašić i ove trave još su iste. Vojske više ovdje nema. Ali je tu još uvijek neka nevidljiva linija....