DIJAGNOZA NEUROZA | Proza | Knjiga online

JEZERO U MOM STANU

...

Neznam kako

Bi si mi razlog za osmijeh...

OVDJE

Na tijelo sam navukao oklop...

PRIČA O BRENDANOVOJ PRIČI

U potrazi za...

Pozdrav

Bog, svima Pišem vam prva...

PROIZVOĐAČ VLASTITE STVARNOSTI

Sačekao sam da gromovi isprazne...

Nocas, Budi Moj

Noćas Ja sam Kosjenka A ti budi moj Regoč...

POSTELJE S AMAZONSKIM PLUĆIMA

Pišući sa mnom i olovka...

Proces

Veliko prazno Ništa ispod vrata...

Ej

Neću jesti osjećaje.neću jesti osjećaje.Neću ih...

DA IMA ŠTO ZAPJEVATI

Govorio sam sa...

SA TA NA

SATANA ,SEJTAN,IBILIS,NECASTIVI ALI I ALLAH...

Crveni kao krv, bijeli kao snijeg

Bože, snaga svjetlosti me privlači....

Anđeo Pakla

Zašto očaj na mozak...

CVIJETA & SUKNJICE

Na...

Hvala ti Dario ili Zašto sam tužan i što mi je odjednom?

Hvala ti Dario ili zašto sam...

NIKAD

Nikad neću dovršiti tu...

JAGUARI

Samac u pedesetim u novom...

ZAVARENI ZA SLOBODU

ZAVARENI ZA SLOBODU Ptica anđeo...

NEKAD SAM BESAN

NAKAD SAM BESAN KAO RIS NEKAD SAM MEK KAO...

DIJAGNOZA NEUROZA

veseli_bosanac
Ponedjeljak, 22 Lipanj 2009
41 DIJAGNOZA NEUROZA Prošlo je od rata skoro deset godina, a nešto me počelo plašiti. Dešavalo se to i prije, kad sam skakao noću uplašen nečim i buljio kroz prozor, valjda pazeći da neprijatelj ne priđe kući. Ovaj put, i nakon toliko godina od završetka rata, to je bilo malo žešće ispoljeno. Taj strah je vremenom doveo do otežanog disanja. Kao... kao da dišeš a ne možeš do kraja udahnuti. Kao da ti neko sjedi na plućima...Od takvog naprezenja, imao sam osjećaj, i srce mi je počelo brže raditi. Lakše bi mi bilo da sam pušio. Svalio bih to na nikotin - i nikom ništa. Ovako, odlučio sam da odem doktoru... I otišao sam. Prvo me ubilo ono čekanje u ambulanti koja je imala jednu čekaonicu od petnaestak kvadrata i tu se čekalo za sve ordinacije, bilo da ste došli zubaru, ginekologu, internisti, pedijatru, psihologu, ili vaditi nalaze. Naguralo se penzionera koji su došli po redovne recepte (koje dobiju jednom mjesečno i kapak!), mama sa balavom uplakanom djecom, dvije trudnice i iks drugih slučajeva. Pauza je bila od 10 do 10,30, po papiru na vratima, ali je u stvarnosti počela u 9,45 a završila u 10,20. Ništa neobično. Za to vrijeme penzioneri su čekali i jadali se na promjenu vremena, djeca su plakala, mame ih ušutkivale, one dvije trudnice razmjenjivale historiju bolesti, a medicinske sestre, kojih je na ovako malom prostoru, bio milion, trčkarale su od ordinacije do ordinacije noseći bureke, kifle i ćevape, a kasnije kafe i sokove... Ušao sam kod starog dobrog ljekara, koji me je srdačno upitao: ‘'A koji je tebi vrag?''. Ja sam simptome opisao što sam bolje i detaljnije mogao, a moj ljekar je, i prije nego sam počeo pričati, nešto upisivao u moj karton. Pušiš li? - Ne pušim. - "BREME VREMENA NOSIM" Emsudin Pašanović Piješ li? - Ne pijem. - Ne drogiraš se? - Jok. - Trošiš li kakve lijekove? - Ništa ozbiljno. - Uz taj stručni razgovor izmjerio mi je puls i pritisak, poslušao pluća, zavirio u jednjak, zaklopio i pružio mi karton i knjižicu: Nije to ništa. Sve je to ok! - Pa šta mi je, onda? - Ništa. Malo nervoze, ništa strašno. Dijagnoza neuroza! - Doviđenja! Slijedeći. Predao sam karton i knjižicu u kartoteku misleći da ću dobiti neki recept, ali službenica samo reče da je to to i da mogu ići. Izišao sam sretan iz ambulante. Možda samo zbog činjenice da više nisam u onoj košnici, a možda i zbog toga što mi nije ništa. E, baš mi je bilo lakše...