Da, znaš koliko jedna poruka može povrijediti.

Znaš koji je osjećaj otvoriti poruku dok ti srce ubrzano lupa, pročitati ju i razočarati se... Ostati tako razočaran, pogledati u prazno i nastaviti gledati u ništa želeći se stopiti s tim ništa i nestati na tren.

Minutu nakon toga izbrisala si sve poruke koje si čuvala u nadi da će ovo trajati i da će ti to biti uspomena na ovaj divan početak.

Ali ne, ta poruka prekinula je sve. Vratila te u stvarnost, tu glupu i dosadnu svakodnevicu iz koje si tako rado izašla.

Vratila te u grubu stvarnost koju si zaboravila.

Srce ti je još uvijek lupalo... ali ne zbog zaljubljenosti, ne zbog razočaranja, ne zbog samoće, nego zbog toga što si pala na pod realnosti na kojem si provela većinu života.

Neki bi bili sretni da su uopće i nakratko to doživjeli, ali ne i ti. Ti bi bila sretnija da se ništa nije niti zbilo, da se nastavila ta monotonost, da nisi uopće došla u mogućnost da daš nekome priliku da se useli u tvoja razmišljanja;  taj dom koji svakodnevno posjećuješ.

I što sad? Izbrisala si sve poruke nadajući se da će riječ delete sama od sebe okrenuti novu stranicu u tvom životu, ali podsvjesno si znala da je poglavlje tek započelo. Da, glupa knjiga kojoj se radnja do kraja sažima u riječ razmišljanje.

Slušaš tužne pjesme, slušaš njegove pjesme, mučiš samu sebe. Razmišljaš o tome kako je moglo biti, kako je knjiga mogla dobiti neku radnju... mučiš se.

Sretneš ga nakon nekog vremena, glumiš ponos, glumiš samu sebe (a ne shvaćaš da u isto vrijeme gubiš samu sebe) i odjednom ničim izazvano nametne ti se pitanje voliš li ga...

Udahneš, otvoriš usta, ali zvuk ne izlazi. Osjećaš se kao nijemi čovjek koji je i nemoćan i superioran u isto vrijeme. Osjećaš se čudno i glupo.

Koji god da si odgovor htjela reći više nije bitno. Bitno je da si mislila da zajedno možete promijeniti svijet... Zajedno...

A sad ste ostali samo ti i ponos.