Znaš kako je ležati u mraku i razmišljati o tome gdje si ti pogriješila. Naravno, izlažeš cijelu paletu opravdanja, stavljaš se pred optuženički zid, a onda naglo gubiš inspiraciju i zaspiš. Istu radnju ponavljaš svaku noć, a onda jednu večer nešto se naglo promjeni. Dosta ti je stavljanja glave u omču, dosta ti je lošeg i bezvoljnog raspoloženja... jednostavno ti je dosta razmišljanja.

Pitaš se kada si zadnji put učinila nešto po prvi put u životu... nema odgovora.

Sjećaš se kad ste se prvi put sreli. Padala je kiša, ti loše šminke, utonula u svoje brige i bez samopouzdanja. Ne, baš ti nisi poznata po manjku samopouzdanja, ali taj dan si se osjećala malom.  Bila si unesena u svoje brige, piskarala si nešto tebi bitno. On je igrom sudbine (u koju ne vjeruješ) sjeo  nasuprot tebe i proučavao tvoje piskaranje.

Pričali ste kao da se oduvijek poznate, kao da imate bezbroj zajedničkih tema. Bezbroj zajedničkih tema...

Sjećaš se vašeg prvog izlaska. Iako si djelovala puna samopouzdanja, nije ga nimalo bilo. Jednostavno, pored njega si bila samo dobra glumica. 

Pričao je stvari koje su ti se svidjele iako bi ti tu i tamo koja sitnica zasmetala. Sitnica na koju se nisi obazirala, sitnica preko koje si prešla. Premda, bila si svjesna da je netko drugi u pitanju da nebi imao šanse.

Zašto je ovaj imao? Svi su ga voljeli, jednostavno se svima uvukao pod kožu, djelovao je savršeno. Zapravo, nisi niti ti nisi bila izuzetak. Onih bezbroj zajedničkih tema jesu bile savršene. On je bio savršen.

A onda je  došao dan za koji si se nadala da će biti kao iz bajke, a otišla si doma razočarana. Kao da mu nije bio isti sjaj u očima, kao da je izgubio nadu u vas. No, nije niti tvoj pogled bio drugačiji. Takav ti je bio od samog početka. Jednostavno kao da si se odupirala svemu ovome. Kao da nisi htjela savršenstvo. U početku.

Zapravo, sad kad se prisjetiš svega, i nisi uživala previše. Jednostavno kao da si očekivala više. Kao da si htjela da savršen dojam potraje, a kada si shvatila da neće... kao da si odustala. Nisi ga pokušavala niti tražiti.

Sjećaš se i ove noći kada ležiš u mraku i ne razmišljaš. Samo iz navike ponavljaš pitanje zašto ste se uopće upoznali. Zašto tog dana nisi otišla na predavanje na kojem se pretpostavljalo da ćeš biti...zašto si bezvoljna, loše šminke čekala kao meta da naiđe, ostavi trag u tvom životu i da nadu koja je ishlapila nakon kratkog vremena... Iako čini mi se da si ti ta koja je dozvolila da ishlapi.

Zašto onog dana nije nastavio sjediti preko puta tebe, ne prozborivši niti riječ. Zašto nije dozvolio da  ustaneš, odeš i da nastavite biti dva neznanca kao i dosad. Ta vam je uloga tako dobro stajala.

Ponavljaš, ne pokušavaš odgovoriti na ta pitanja jer i sama znaš koliko mrziš odgovore poput Tako je moralo biti. Ne, nije.