Bože, snaga svjetlosti me privlači.

Zamisli svijet pun spokoja, stran od agonije i zveketa plača, bi li volio živjeti u njemu?

Bi li zastranio od takvog svijeta ili bi vrijeme bacao nebeskim svodovima preglednosti i predvidivosti?

POŽELIO BI UMRIJETI U TAKVOM SVIJETU.

Neizvjesnost nam je pločnik srama kojem se bojimo pristupiti.

Vidiš li razliku plave i narančaste, možeš li uočiti promjene od ružičaste do bijele?

Ponekad se pitam je li ti teško pada to što si pored mene, osjećaš li nemir života u našoj žili kucavici, poželiš li onda odustati?

Poželiš li se nekada probuditi kao netko drugi, bogatiji za iskustvo, bolan od ispraznih suza.

Osjetiš li ponekad povezanost sa tajnom koja šije šutnju, kopajući nam po umovima.

Veliki vizionari poput nas nisu nikada bili dobrodošli na surov popis. Zašto bi i htjeli biti dobačeni nekome poput krvavog komada mesa, a on će odlučiti da smo ipak previše svježi, mladi, sirovi.

I tada ne možeš više. Osjetiš da padaš među trnje noćnih mora stvarnosti.

Kada živiš za sljedeći dah, a kidaju mu korijen i sve je bolnije jer mu ne uspijevaju razoriti srž. Ugrizem suzu lažnih nada i probodem ju odvažnošću. I prestaje biti bitno, svi oni i njihovi ljudožderski osmijesi i gnjile oči. Oni ne shvaćaju. Daju ti hranu. Sebe. Njih. Od malog postaješ velik. Oni su te stvorili. Čudovište sa srcem. Više mi odgovara naziv umjetnik.

Vrela tempera žudnje razlila se. Vene su presahnule, ali poljubac. Da, poljubac.