crni kontinent

na plantažama što pjevali

su, proguraše neumoljivo po zapadu i diljem svijeta te tako i dio hrvatskoga folklore postadoše.

Zvali su se imenom, pa crnim nadimkom, pa su sada u imenu i dva kontinenta spojili kao žena udata koja svoje djevojačko prezime uporno sačuvati hoće.

A kad djevojka je bila, crnu povijest imala je o kojoj se nije čulo, tako da pristojna dama ostade jer o njoj lošega glasa ne bijaše.

Sada, kad su došla vremena da se plantažeri globusa usuglašavaju na strašnoj pojavi internetizma, što opasnosti ima kakve inače svijet nosi, vidi se da se djevojka za udaju još uvijek spremila nije nego da u bijeli svijet bježi recitirati jer duboko u srcu ona ima svoj folklor originalan kojega će se odreći morati kako bi normalna, emancipirana kontinentalka postala. Njezin sramežljiv pokušaj potpune prilagodbe kao izgradnja sukoba i strašnog oružja pokaza se.

Ono što crnom kontinentu prijeti, već je bilo, a to je apetit veliki bogatih debelo-bijelosvjetkih predatora koji sami sebi krizu stvoriše, pa traže nove, a u ovom slučaju i stare resurse. Kako neki već u svemirskim postajama srcem žive, tako misle da će od svojih kolonija za tili čas jednu veliku svemirsku postaju načiniti u kojoj vode neće ni trebati, nego će se gutati samo tablete i pilule, a kao svemirsko odmaralište će prihodovati, odnosno, profitirati.

O folklora sudbi samo nagađati se može, samo jutarnje jazz i gospel note slušamo redovno i u tome najviše uživamo tko znalac jest i tko nije, pamteći da u krvi svih stanovnika oživljava se prastarog zajedničkog svima nama porijekla ritam.

Govore da u život i red životinjskog svijeta oni koji ga prate kamerom i strpljivo snimaju za sva vremena, miješati se ne smiju, dogovoriše se plemenito. Čak i ugroženim vrstama da harače koliko mogu, od plemenitosti romantične to dopuštaju i dobrovoljne priloge skupljaju za spas svekolike postojeće flore i faune, pa ih, štoviše, i pospremaju u zoološke i botaničke vrtove ogromne, gdje rađa se nove i stare vrste podmladak.

No, na značajnom primjeru Indijanaca i njihovih rezervata, te životnog stila lovaca na bizone koji fast food koriste, očitovalo se da za ljude to nikakvo riješenje nije.

Hoćemo li prestati tako licemjerno skupljati mačke, pse i kanarince, tvorove, štakore i udave, a ljude ugrožene okupirati i miješati se u njihove živote i naravnog razvoja postanak?

Kad naučite psa da vam ljubazno pokuca na vrata, prije nego što dobije dozvolu da vam uđe u spavaću sobu, bilo bi dobro naučiti ljubazno pokucati na ogradu ili plot i najaviti se narodu koji gladuje i rađa se neprekidno, ne ulaziti im u spavaće kolibe s pilulama i investicijama, nego pustiti ih da slobodno žive i razvijaju svoju kulturu i folklore, a kao gladnima besplatno im pokazati kako će ribu upecati i sjeme održati i za njih dobrotvorne priloge izdvojiti iz svojih lisnica, ako vas uopće budu htjeli primiti jer su rat i posljedice već uglavnom iskusili, pa su, začudo, postali nepovjerljivi i divlji kao kakav ogladnjeli medo što dolazi u bijeli svijet noću ovce napadati i krasti, manje od gladi, a više da upozori bankare da tu nešto u prirodnoj ravnoteži ne štima, pa tako i njihovi računi više ne štimaju.