Crna kronika

Početkom 2010. godine, u vrijeme kada je biran treći hrvatski predsjednik, prestao sam čitati dnevne novine. Razlog tomu je što u njima nikada ništa dobro nisam pročitao. Sve što je pisalo, a vjerujem da se još ništa nije primijenilo, između silnih fotografija i novinskih stupaca je mentalna bolest i smrt. Naravno, ne tako kako sam ja u dvije riječi sumirao već na jedan jedinstven žurnalistički, žuto-štamparski način predstavljene su nam sve boljke ovoga svijeta ili kako je Göethe rekao - svjetska bol. Novinske redakcije redovito su na prvim stranicama servirale političku kašu s dozom mita i korupcije, hrpu para iz državnog proračuna koje su nestale u vjetar i Šukerov trbuh koji se na svakoj novoj fotografiji činio sve većim i većim. Oko desete stranice pisalo bi se o poduzećima koja odlaze u stečaj, i, paralelno s time, o gladnoj rulji radnika koji prosvjeduju zbog neisplaćenih plaća ili loših radnih uvjeta. Žene su glađu prosvjedovale zbog mobbinga.

Do dvadesete stranice sve bi bilo u tom svjetlu, a onda bi  pisali o tsunamijima koji su poharali Haiti, stotinama tisuća duša koje dezorijentirano lutaju vodom ispranim obalama, traže preživjele ili podižu šatore kako bi mogli negdje boraviti dok svo to sranje ne prođe. Tu i tamo našao bi se pokoji članak o paru njemačkih turista koji su iznajmljenom Cesnom nestali u oblacima obgrljenim, Velebitskim visovima.

Kada bi došao do crne kronike zapitao bih se: ''Pa dobro, ako je ovo crna kronika, koji sam onda kurac do sada čitao?!''

Ništa. Kada sam već došao do ovdje, jedino mi preostaje junački pretrpjeti tu bol iščitavanja ljudske gluposti i neizbježne smrti. Nastavljao bih čitati retke i retke novinskih stupaca ispunjenih pričama o dikanima i doloresicama, usana napućenih, dobro fotošopiranih, šuputica i simonica, spoticao bih se o reklame za Konzum, o ružno lice onog pedera (jebiga, ne mogu se sjetiti imena) što vodi Jezikovu juhu, da bi pred kraj došao do sportskog dijela novina. Pomislio bih: ''Evo, napokon nešto da odmorim mozak.'' Kad ono tamo stoji da Hajduk ni ove godine neće osvojiti ništa, da je izgubio od nekog trećerazrednog kluba i da ga pretvaraju u športsko dioničko društvo gdje će veliki dio udjela imati i onaj seljo Kerum! ''Jebemu mater i novine i uredništvo i Hajduk i sve u pizdu materinu!'' - Tada bih bjesomučno gužvao novine i bacao ih o zid. Sjedio bih u fotelji uz kamin u kojoj sam uvijek ispijao jutarnju kavu, meškoljio se i gunđao, a novine bi gledale mene. Tjerale su me da ih čitam. ''Ajde, još samo nekoliko stranica.'' - Podizao bih novine s poda, ispravljao zgužvane rubove i ponovno ih razvlačio onako filmski kako nalikuje samo Raymondu Masseyu u filmu Veličanstveni izvor. Listao bih do stranice gdje sam stao, ljuto preskačući Hajdukovu propast - nisam htio sipati sol na svježe otvorenu ranu -, i našao bih se na osmrtnicama. Katkada bih čitao ta sjećanja živućih na preminule i sarkastično zaključivao kako je to više da se živi svijetu pokažu kao dobrima nego iz iskrene ljubavi i još živućeg sjećanja na svoje bližnje. Poslije osmrtnica slijedili bi oglasi, dnevni TV program (kao da na svijetu nema teleteksta!) i križaljka s rješenjima ispod nje. Križaljku sam rješavao koliko sam znao, a potom bih varao na tom ispitu opće kulture (tko pobogu zna kako se zove ruski grad kod Krasnojarska?!) prepisujući rješenja i lažući sam sebe kako je to sasvim u redu.

Zadnja stranica bila je jedina stranica novina koju sam uistinu volio čitati. Tamo je uvijek bilo nešto zanimljivo iz područja povijest, znanosti ili neki šturi članak o čovjeku koji je uzgojio najveću bundevu na svijetu, i zamisli, živi baš u Hrvatskoj! E pa, pored sveg ovog sranja kojeg je uzgojio hrvatski narod i Hrvatska demokratski izabrana Vlada, neka je bar jedan uzgojio najveću bundevu na svijetu pa da se svi podičimo time i razvučemo osmijehe na licu jer smo barem najbolji u nečemu, taman i u uzgoju bundeva.

***

Danas kada god uzmem novine u ruke, čitam ih od zadnje do predzadnje stranice.