Cats in the cradle

Očevi ježevi

   Sjedio sam za tim našim, samo našim stolom i crtao. Crtao sam ježa. To sam naučio u školi jučer. Naučili su nas crtati ježa. I sad sam crtao svog desetog ježa danas.Ispred mene je bilo desetak čistih bijelih papira i tuš. Crni tuš Leonardi marke. U ruci sam držao novo pero koje mi je kupila mama i crtao sam istog ježa po jedanaesti put.

Ta bjelina papira me tako mamila da ju pravilno iscrtamcrnim tušem, baš onako kako nas je učila učiteljica. Volio sam svojuučiteljicu, i ona mene. Mama je sjedila za stolom i učila. Rekla je da će dobiti posao u školi i da će i ona biti učiteljica samo za velike cure i dečke.I da će ih učiti kako se priča i piše hrvatski. I sve to. I zato je sad učila.Tate još nije bilo. Ali samo što nije, rekla je mama. Evo sad će. Tata radi utvornici posuđa i on je napokon sretan. I vidim da su i mama i tata sretni. Unašem smo stanu, za našim stolom, jeli smo naš krumpir. Nemamo tv. Nemamo radio. Ali imamo frižider. I škrinju. Tamo će se meso stavljati da se ne pokvari. Jednog dana. Mama i tata kažu nema veze što nemamo tv i radio, oni kažu imamo tebe - ti si naš tv i radio. A ja sam se onda stvarno i trudio bitii tv i radio. Sad sam bio ugašen jer sam crtao ježa, ali kad nacrtam svih dvadeset ježeva opet će mama i tata gledat tv i slušat radio.

            Sad sam na četrnaestom ježu. Nisam zamrljao niti jedan papir, svi su mi ježevi nacrtani tako čisto i pravilno. S crnim tušem Leonardi marke. I s novim perom što mi gaje mama kupila. Čim sam završio četrnaestog ježa čula su se vrata kako se otvaraju i došao je tata. Tata je išao u odijelu na posao i čim bi ušao u stan odmah se počeo skidat da mu se ne zgužva dodatno jer i sutra ga mora nositi. I preksutra. I tako svaki dan. Dok ne budemo imali novaca da si tata kupi deset odijela. Jednog dana. Ali je sretan. I mama je sretna. I ja sam sretan jer evo crtam petnaestog ježa opet bez greške i mrlje. Crnim tušem Leonardi marke.

            Tata se presvukao u traperice i običnu bijelu majicu i sjeo s nama za stol. Nitko nije govorio ništa. Samo smo se pogledali i nastavili svako raditi svoj posao. Mama je učila. Ja sam crtao. Tata je gledao nas. To je isto bio njegov posao. Da nas gleda. I gledao je mene kako crtam ježa. I osjetio sam njegov pogled i osjetio ugodu u toj radnoj tišini. Onaj osjećaj ugodnosti i lagode koji te prožima kad se osjetiš tako vječno jer si sretan i zadovoljan i nečija prisutnost ti tako odgovara. Jednostavno ti paše. Onda radiš još bolje. Ili osjetiš da bi mogao zaspati kako ti je mirno i spokojno. To je onaj osjećaj koji pružaju oni ljudi koji kad govore, govore tako smireno i blago da te žmarci prođu od lagode.

            Tata jegledao i uživao. To se osjetilo. Onda me je pitao. A koliko je četiri putačetiri? Šesnaest odgovaram ja ne dižući glavu s papira bijelog koji me mamio daga fino ispunim crnim tušem Leonardi marke.

A koliko je 2 plus 3? 5 - odgovaram ja.

A koliko je 3 puta 3? 9 - odgovaram ja.

A koliko je 5 puta 16? 80 - odgovaram ja.

Tata se nasmijao i nastavio ispitivati.

A koji je glavni grad Nigerije? Abuja - odgovaram ja.

A koji je glavni grad Šri lanke? Sri Jayawardenapura-Kotte -odgovaram ja.

Opet se tata smijao. Znao je da obožavam zemljopis i da samobuljim u te karte kao da ću biti moreplovac ili Marco Polo i jednog dana otići otkrivati nove zemlje i kulture. I on je volio zemljopis. Mama je prestala učit i opet smo u tišini gledali mene kako crtam ježa. Moj 18 jež. Onda je mama pitala - Šta gledaš?

Tata je rekao - gledam kako je pedantan.

Onda je tata pitao mene - Sine, a gdje si naučio tako crtati ježa?

U školi - odgovaram ja.

Pa zašto ih crtaš toliko puno?

Pet meni, pet tebi, pet mami i pet Maji - odgovaram ja.

Tata se opet smijao. I mama se smijala. Ja se nisam smijao jer sam završavao dvadesetog ježa i on je morao biti savršen kao i ostali.

Tata je nastavio gledati a mama se ustala od stola i otišla se spremati za spavanje. Završio sam tog ježa i pogledao tatu. Tata je samo rekao:

Sine moj...

            Ja sam znao da će sve biti drugačije sutra i u ostale dane što dolaze. Tate i sinovi bi se izgubili negdje na putu jer su uglavnom preslični da bi se trpili. Bilo je skroz drugačije.

S tatom nisam razgovarao 19 godina. Dvadeseta teče. A moj tata je dobio jednosmjernu kartu za gore. To je spora linija ali sigurna. Kažu doktori. Ta karta nije tiskana na računalu. Ona je ispisana na bijelom papiru crnim tušem. Leonardi marke. Pitam se čuva li tata još uvijek moje ježeve...