Ona je pjevala , oslonjena na bar, bilo je već kasno.  Tom ulicom Lisabona nisam do tad prolazio. S Atlantika pristizao je azorski miris, proljeće u zraku , livade prenesene preko oceana.

Noć je odavno napustila ideju , ostavila nas je same da umorni od besmisla gledamo jedno u drugo. Mislio sam na sve samo ne na nju. Mislio sam obične misli. Misli o buđenju, o smrti, o besmislu i o rođenju. Sav taj užas rođenja često mi padne na um. Što sve čeka taj krhki gen koji se proteže ne znajući zašto.

Naručio sam piće, sklonio pramen kose s lica, oslonjen na zid , promatrao sam ocean. Ona je pjevala neku običnu pjemu. Nije to bio niti fado ni morna, već bila je to neka njena pjesma bez pedigrea.  Neka pjesma u pjesmi.

Posljednji put sam ovdje na rubu ovoga svijeta. Tamo preko je nova zemlja i neki njen drugi dio. Kao  drugi dio priče ili stripa ...Ovdje , gdje sam, vladalo je staro carstvo. Svo urušeno samo u sebi, u spoznaji da bez nas niti pola vijeka ne može potrajati, bez naše pjesme koja dođe sama , niodkud.

Barmen je zatvorio bar. Rekao je da je kraj i otišao. Spustio se mrak oko mene, ostao sam tako stajati naslonjen na zid, gledajući ocean . Dolje niz ulicu čuo sam njene korake kako ritmično odzvanjaju i hvataju sinkopu među valovima . Tap tap tap tatap tatap tap tap baš kao moje nemirno srce.

Zora me pronašla na klupi kako ležim otvorenih očiju, spavam misleći misli o daljinama , o svetostima , prošlosti, razlozima i tko zna o čemu sve ne.

Nemirno je bilo dolje uz obalu , borilo se plavo sa sivim stjenama, branilo se carstvo od sebe sama, od svojih želja.