A sada je tišina, potpuni muk. Samo zvukovi zalutali iz davnih uspomena što mu se motaju po glavi te pucketanje plamtećeg drva. Daleko je mladost iza njega, a kolo sreće života na kraju ga dovelo ovamo, potpuno zaboravljenog od svijeta. Uzalud se pitao zbog čega je to završilo tako. Da li zbog onih vremena burnih što je proživio, ili onih smeđih očiju što je neuzvraćeno ljubio. Poput broda što bez kormilara plovi vodio ga život te ostavio na još jednoj hridi života. Upravo na onoj sa koje nema više povratka, nema više pjesme i bratskog osmjeha, nema više onih smeđih očiju. Samo vatra iz kamina i tišina.

A što li je sa onim smeđim očima? - pitao se.

Gledaju li one koga danas? Da li im ramena neke druge ruke grle?

Mogao je samo nagađati, jer igru sudbine nitko ne može proniknuti, a ona im puteve nije htjela spojiti. Život ide dalje, reklo bi se, ali za njega je stao. Došao je pred zid, dalje više nema.

Pogled mu je odlutao kroz prozor, vidio je svjetla što su ukrašava grad u božićnom duhu. Kako li su lijepo sjajile te lampice u svim mogućim bojama, dočaravajući svojim oblikom zvijezde repatice, pahuljice snijega i ostale simbole božićne idile. Gledao je ljude kako užurbano prolaze pod njegovim prozorom, u skupocjenim odjelima i haljinama prema crkvi, nadajući se kako će pronaći još mjesta za sjesti na polnoćki ako dođu dovoljno rano. Prolazili su, jedan za drugim, a nitko se nije ni osvrnuo. Na stotine ih je prošlo, a nitko nije bio toga svjestan. Nitko nije ni slutio, kako ga iz onog zaboravljenog starog prozorčića, iz gotovo potpune tame promatraju stare oči željne pažnje. Ali pažnje ne dobivaju. Zaboravljene su, neprimjetne.

Dolazi Božić, dan koji se provodi sa najmilijima, u ugodnom društvu. A on će ga dočekati sam, potpuno zaboravljen i napušten. Toliki su novci potrošeni kako bi ljudi uveselili poklonima jedni druge, kao da se slavi rasipnost, a ne rođenje sina Božjeg. Sami sebe varaju kako se trude učiniti drugima Božić ljepši, zapravo ga čine ljepšim samome sebi. A što je sa Božjom najmanjom braćom? Tko se za vrijeme Božića na njih sjeti? Za uljepšati Božić ovoj usamljenoj duši ne treba potrošiti ni lipe, jer njegova skromnost daleko nadilazi potrebu za darivanjem. On ne očekuje ni zagrljaj, ni dodir, čak ni toplu riječ. Sve što želi je pogled. Jedan mali, kratki i izravni. Čezne za time da barem jedan pogled od svih ovih ljudi što prolaze mu pod prozorom skrene prema njegovom prozoru, te se susretne sa njegovim očima. Da ga barem jedan pogled primijeti, pa da barem na sekundu uđe u nečije misli, njegovo postojanje dopre do nečije svijesti. Nažalost, u svijetu gdje jedino materijalno cijeni materijalno, i pogled je postao previše za one koji materijalno nemaju ništa.

Zar takvi ljude slave rođenje sina Božjeg? Zar se oni poistovjećuju sa onim pastirima što su ga posjetili pri rođenju vođeni zvijezdom repaticom? Kako li nitko nije tim materijalnim očima vidio kako se to dijete nije rodilo u vili ili dvorcu, već u običnoj štali? Ne među ljudima već među životinjama, među stokom. Nije li licemjerno i smiješno gledati prekrasno dizajnirane jaslice kao apartmane seoskog turizma, kada je to dijete zapravo rođeno među trošnim, prljavim daskama, bilo umjesto u pozlaćenu kolijevku položeno u smrdljivu slamu? Nisu li umjesto da ih dočekaju slavodobitno i objeručke oca mu i trudnu majku svi odbacili, i pred njima zatvorili vrata kada su tražili smještaj? Nisu li svi ovi ljudi koji danas slave Božić u raskoši poklona, ukrasa i šarenih svjetala zapravo prije stanovnici Betlehema, koji su pred njima zatvarali vrata, nego oni pastiri koji su se Isusu došli pokloniti? A ti isti su kasnije vikali „Baraba", kada su birali koga će osloboditi, ti isti su ga dali raspeti. Prošlo je dvije tisuće godina i još nisu shvatili da pred Bogom veličinu ne čine raskoš i bogatstvo, nego veličina srca i skrb o najmanjima. Jer sin Božji nije okrunjen zlatom i dijamantima, on je okrunjen trnjem. Nije primao velikaše već su njegovo društvo činili gubavci, siromasi i grešnici.

Crkvena zvona trgnula su ga iz razmišljanja. Počela je polnoćka, ulice su opustjele. Umorno je i tužno uzdahnuo. Njegova božićna želja nije ostvarena. I vatra je u kaminu već oslabila, od drveta je tek ostala žeravica, koja još povremeno lagano tinja, kao da svojim povremenim trzajima plamenim jezicima vapi za novim drvetom. Ali drvo ne dolazi te ona sve više slabi. Njegovo je disanje postalo sve sporije, oči su se sklopile a glava je polako klonula. Tek trenutak kasnije više nije bilo ni vatre. Ugasila se. Zauvijek.