Blijedilo | Proza | Knjiga online

Za točku se bojim

Ja ne znam, zašto pjesnici, kada...

DOMOLJUBNI JENDRIČKO

Nisi ni šapnula...

Šuma šapuće moje ime

Šuma šapuće moje ime plesom...

Vremenski omnibus

Ja sam dijete u...

Najljepši Božić

Upravo ovoga trenutka svijet nije isti....

LICA ZLOČINACA

U parku smijeha uvalila si...

OSLOBOĐENI SMIJEH

Poveo sam sebe na...

S.P.

Nisam nisam vidio ništa, Nisam čuo...

JA !

TVORNICA NAORUŽANJA Ja sam glavna i jedino...

SAMOCA UBIJA

DOK SEDIM SAM I DRKAM KURAC RAZGOVARAM SA...

NITKO VIDJETI NE SMIJE

iza oblaka, malih, prekrasnih, što kao...

DOMOLJUBNA

Do valova Nila doputovao...

LJETA U VUROTU

LJETA U VUROTU Dok...

SVE JE BUKA

SVE JE BUKA SVE JE BUKA I MENI JE VEC...

sanjam nešto sasvim...

sanjam nešto sasvim orno izjaviti...

Vrijeme

Sve se mijenja, i ništa nije, niti...

MEHANIZAM MOĆI

Susprežem svoj čisti glas da...

NE MOGU DA DOCEKAM-PREVOD DEDA DYLEN

NE MOGU DA DOCEKAM DOCEKAM DA SE...

čudesno te zaodijeva noć

Čudesno te zaodjeva noć i obraze...

došaptavanje s pjesnikom jedne proljetne večeri u gradu

Tužno je razmišljati o kraju na samom...

Blijedilo

Lily
Subota, 15 Studeni 2008
Blještavilo. Pitam se, sjaji li ili...? Bijelo. Poput snijega čije pahulje tako dugo nisam osjetila... Kako me hrane svojom vlagom. Hladnoćom. Padaju u ritmu, jedna za drugom. Je li to mećava? Samo neka padaju po meni, padaju i padaju... Sjetim se, ponekad, u ovom vječnom blještavilu proljeća, jeseni i ljeta. Gradskih večeri i seoskih jutara. Planina i gorja. Rijeka i potoka. Svega što diše. I ne svijetli ovako oštro. Ne boli moje oko... Sjetim se lišća na puteljcima koje bih nogom tjerala. Mirisa cvijeća na prostranim livadama. I ljudi, svih onih ljudi. Jurnjava, užurbanost... Gubim se! Tu se sada gubim... Od onda samo blještavilo. Je li to možda svjetlo na kraju tunela? Možda samo svjetla tama. Ali ja ne znam ni gdje je početak tog tunela, a kamoli kraj. - Bilo je, bilo je... - čujem glasove. Ali što je bilo? Ne znam. Svjetla tama. Zar mi život počinje odavde? Ne volim bijelo. Možda zato što mi je i prvo sjećanje bijelo? I od onda, samo bijelo. I ljudi i prostorije i zrak i svjetla. Bijelo. Vidjela sam ja i druge boje. Onda. Ima tome... Ali izblijedjele su... Negdje... Kopam po sjećanju, ali ih ne nalazim. Tu je samo bijelo. Maštarim da postojim, da sam postojala. Šaram zidove u svojoj glavi, ali oko mene ostaje samo bijelo. Ponovno se gubim. I sve se opet nađe i sve opet nađem, ali sasvim blijedo i to kad mi daju ono, sitno, bijelo. I ja blijedim. U bljedilu. Ovdje nema pravih boja. Valjda zato što tu nitko ni nema života. Svi smo mi blijedi ili bijeli, kako god hoćete. Ali ja želim biti crvena. A može i žuta! Zelena! Plava! Svejedno blijedim. U vonju ustajalog zraka, klora, varikine... asepsola razmazanog po podovima, bravama...Među blještavo bijelim skoro pa drvenim ljudima. S onim sitnim, sitnima... Dva, tri puta na dan. Po potrebi i intravenozno. *** Sat otkucava. Bliži se vrijeme. U ritmu sekundi, koraci. Gutanje sline, suho grlo, ispucale usne, duboki udasi. Zabljesnuli su prostoriju. Nitko osim nas ne zna da postoji bijelo šarenilo. Miris strepnje oko mene. Vrisak sa druge strane prostorije. Nema milosti. Ali to je za naše dobro... Ili tako bar kažu. Vrpoljim se. U bijelome. Na bijelome. Biti ili ne biti? Crvena ili žuta? Nije bitno. Samo ne bijela. Prilazi mi jedan, od... Zasljepljuje me svojim blještavilom. Znam što slijedi. Ali mora li? Sve je bliže. Crvena! Izmičem. Ne želim nestati. Boje, želim boje! Nisu nepobjedivi. - Bijela je tek podloga. - vičem i trgam pidžamu sa sebe. Bijelu, naravno. Prilaze. Blješte. Ne vidim. Slijepa sam, ali se ne obazirem. Nastavljam. - Odstupi! Bijela je samo podloga! Nitko me ne čuje, ali više to ni nije važno. Treba mi samo snage da pobjegnem. Prema šarenilu... Vojska bljedila. Sa novim oružjem. Ništa nije nepobjedivo! Sumanuti, tupi pogled. Blijeda. Ukalupljena-stopljena. Ja to ne želim biti! To nisam ja! - Jača sam! Jača sam. Prekrivam bijelo, prekrivam bljedilo. - Ja sam boja! Crvena! Ljubav, krv, patnja, Sunce, snaga... Ne možete mi ništa! Slobodna sam pa makar vidjela tamu na kraju tunela. Samo neka je bez svijetla, blještavila... ... Pristupa ovdje nemaju. Moj svijet. Moje boje. Šarenilo. - Bijela nije boja. Bezbojni ste i ne možete mi blizu. Brža sam. U mome svijetu, sve se brže vrti. I ja se vrtim. Brzinom svjetla. Ne! Brzinom života. U vrtlogu se boje miješaju. Stapam se s njima. Crvena sam, žuta sam, zelena, plava... Gubim se, ali tu sam. Svoja. U prostranstvu zelenih livada, gazim po narančastom lišću, kupam se u plavoj rijeci... ... Glasovi. Koraci. Uzdasi. Vrisci. Među šarenilom sam šarenih ljudi, ali me čupaju. Guraju me. Nose. - Ne dirajte me! Šarena sam! - grizem jednog od bijelih ljudi. Iza mene blijesak. Širi se. Zaklanja šarenilo. Preplavljuje me. - Ne! Ne želim! Ne želim, ali ponovno slijepim. Puzim. Grabim posljednji udah. - Ja želim boje...Bježi od mene! Bježim. Ali povlači me. Uvlače me. Moje boje blijede... Crvena, narančasta, žuta i na kraju... Ponovo sam bijela.