|
Stranac
|
|
Petak, 14 Kolovoz 2009 |
|
Iako rođen u Sisku i unatoč tome što oduvijek živim u
Hrvatskoj, ovdje se osjećam kao izbjeglica. U Bosni imam osjećaj pripadnosti.
Osjećam se kao svoj na svome i među svojima. Ne kažem da je život u Hrvatskoj
loš. Ovdje su mi svi prijatelji i svo sjećanje odrastanja. No kako mi se srce
sa ljubavlju sjeti ljeta što sam ih provodio dolje, u Bosni. Vrućina sunca na
licu i smješak. Dječački osmjeh što razmicao je oblake i tražio svoj odraz u
hladoj vodi, kako bi ga bilo što više. Da sam mogao snimio bih se tada kako se
smješim i puštao taj isti osmjeh u najgorim noćima. Da se sjetim ako je lijepo
biti i kako je bilo biti dijete. Bez ludila današnjeg vremena. Bez opterećenja
vanjskoga svijeta. Jer moj svijet je bio spokojan i samo igra odjekivala je u
vječnost...u nepovrat. Tako želim to vrijeme natrag. Tako želim stisnuti ga
čvrsto i vezati se lancima za nj. Tako želim biti iskra onog iskrenog smješka...
Želim ponovno biti bezuvjetno sretan.
Želim da se život jednostavno događa. Da mi dan ne prođe
samo kao još jedan broj na kalendaru. Želim da taj broj, i svi brojevi prije i
poslje njega budu ispunjeni. Ispunjeni slatkim zvukom muzike što širio se duž i
poprijek brijega, pa do nizine, uz rijeku. Gdje djeca i prijatelji i rodbina se
igraju. Igraju u noći bez tame i zore bez svitanja. Svaki dan je bio ''petak''
i ništa nije bilo važno do zadovoljstva. Do duha ispunjenim mladošću, do srca
ispunjenom ljubavlju. Bili smo djeca cvijeća, bili smo zlatna mladež, sada smo
tek jedni među ostalima, sa komadićem privatnog svemira i ono malo vjere da
sutra će biti bolje. Da vrijeme neće stati. Da će nas vratiti pod naše nebo. U
našu mirnu luku, dolje, u Bosnu.
Kada je sve to nestalo? Kada je osmjeh zamjenila zbilja?
Kojeg dana sam spoznao svijet oko sebe? Zašto sam ga uopće išao upoznavati i
shvaćati ako je bilo ljepše živjeti u snu? Zašto je san nestao sa jutrom?
Kakav je to uvrnuti um stvorio čovjeka, po svojoj slici i
prilici, da se s godinama odrekne sreće djetinjstva? Kakav je to uvrnuti um
dozvolio da dijete živi san, a potom mladiću opali šamar zbilje? Kakav je to
uvrnuti um što starcu otima i ostavlja samo sjećanje u suznim očima? U kakav mi
to um vjerujemo?
|
