Želim da se život jednostavno događa. Da mi dan ne prođe samo kao još jedan broj na kalendaru. Želim da taj broj, i svi brojevi prije i poslje njega budu ispunjeni. Ispunjeni slatkim zvukom muzike što širio se duž i poprijek brijega, pa do nizine, uz rijeku. Gdje djeca i prijatelji i rodbina se igraju. Igraju u noći bez tame i zore bez svitanja. Svaki dan je bio ''petak'' i ništa nije bilo važno do zadovoljstva. Do duha ispunjenim mladošću, do srca ispunjenom ljubavlju. Bili smo djeca cvijeća, bili smo zlatna mladež, sada smo tek jedni među ostalima, sa komadićem privatnog svemira i ono malo vjere da sutra će biti bolje. Da vrijeme neće stati. Da će nas vratiti pod naše nebo. U našu mirnu luku, dolje, u Bosnu.

 Kada je sve to nestalo? Kada je osmjeh zamjenila zbilja? Kojeg dana sam spoznao svijet oko sebe? Zašto sam ga uopće išao upoznavati i shvaćati ako je bilo ljepše živjeti u snu? Zašto je san nestao sa jutrom?

Kakav je to uvrnuti um stvorio čovjeka, po svojoj slici i prilici, da se s godinama odrekne sreće djetinjstva? Kakav je to uvrnuti um dozvolio da dijete živi san, a potom mladiću opali šamar zbilje? Kakav je to uvrnuti um što starcu otima i ostavlja samo sjećanje u suznim očima? U kakav mi to um vjerujemo?