Voljela bih, o...jako bih voljela nešto.

Iskreno.

Radosno.

Jako, iskreno, i radosno bih voljela nešto.

Voljela bih nešto, ali nije mi to uvjet za sreću. Za nju mi je potrebno puno manje.

Možda ću imati tu vrstu sreće, sreću koja se sastoji od toga da za nju ništa nije potrebno.

Ništa osim Bivanja.

Ali svejedno bih voljela ono nešto.

Voljela bih sresti čovjeka crne kose.

Voljela bih sresti čovjeka tamnih očiju iz kojih isijava crna svjetlost.

Voljela bih da je tamnije puti, slične mojoj vlastitoj. Voljela bih da me on voli.

Voljela bih da mi je on otac.

Voljela bih da mi je on prijatelj.

Voljela bih da mi je on sugovornik.

Voljela bih da se volimo na više različitih načina, tako da se jedan način iskazuje dok se drugi odmara.

Voljela bih da to ide tako u krug.

Voljela bih da ja i on možemo razgovarati pomoću Tišine.

Voljela da mi kaže kako me voli bez riječi. Da se to osjeti u praznini i šutnji.

Voljela bih da se posvađamo.

I nakon pola sata pomirimo.

Voljela bih da smo si vjerni kompanjoni.

Da se smijemo kao luđaci.

Voljela bih da me voli bolesnu, nepomičnu, i deformiranu.

A ja njega kastriranog.

Voljela bih da nam u oči pijesak nosi vrući vjetar.

Da si grijemo promrzle ruke na slaboj vatri, dok mu je ionako crna već prosijeda kosa prošarana snježnim pahuljama.

Voljela bih da se volimo svestrano.

Silno bih to voljela. Toliko da mi suze može izazvati ta želja.

Toliko suza da bih njima mogla ugasiti plamen svijeće, koju jako volim. A nikad ne upalim. Zašto ju ne upalim? Zato što to ne mogu samostalno uraditi.

Ali ako ju upalim, možda ne bi bilo potrebe da ju gasim suzama želje i potrebe. Možda se misli transformiraju u opipljivu stvarnost.

A ja tako dobijem ono što bih voljela dobiti.

Voljela bih još nešto. Da ja i on posjedujemo jednu skromnu prostoriju bijelo okrečenu, gotovo praznu, golih zidova, u kojoj bi bio jedan svijećnjak, jedan vrč, dvije čaše, dva tanjura, dvije žlice, jedan nož, i jedan krevet s bijelom posteljinom iznad kojeg bi visio svežanj lavande. Da se ta prostorija nalazi u nekoj osamljenoj sredini. U ravnici Španjolske gdje zrak treperi od uzavrelog Sunca.

Da ta prostorija bude naše svetište iz kojega se nema što ukrasti, te nikad nije zaključano.

Svetište gdje bi se dolazili podsjetiti da za sreću nije potrebno ništa.

Baš Ništa.

O, toliko bih svom svojom dušom voljela takvu bespotrebnu sreću dijeliti s njim.

Voljela bih. Ali nije obavezno. Ne treba biti obavezno.

Iako bih VOLJELA.