Budi me škripa zatvorenih vrata.

Spustim se u podrum šaputavim koracima

i sjedeći na stolici paperja

brojim vlasi na podu naše spavaće sobe.

Ne dodirujem ih,

skršila bih naš prozirni pod.

Gdje bismo onda gledali naše noćne predstave ?

Uđi i zatvori vrata za sobom;

ja nisam vidjela kvaku i ostavila sam mrlju

od naših bijelih košulja.

Složi svoje tijelo do mog i pogledaj iznad nas:

vidjet ćeš kako hodamo gazeći naše otpale vlasi,

lijepe nam se za pete,

vuku se pod prstima i ulaze u naš krevet.

Nespretno puze po našim odumrlim stanicama.

Tebe su probudili lomljivi krikovi snova

jer svjetlost ne dopire do našeg kreveta.

Nije važno, sad si tu. Složio si se.

Samo ne dodiruj strop. On je pod naše stvarnosti i

ne bi izdržao dodir istine.

Ne viči! Probudit ćeš naše monologe

što se vijaju po sobi gaseći lampu na noćnom ormariću.

Mi smo nijemi svjedoci naše praznoće.

Ne viči sad  dok pravimo mjesta u postelji za troje.

Napiši moje oči na listu papira

„Pojeden crv pčelinjeg saća

ili medvjed u košnici od pruća?

Zeleno nebo s ljubičastim pramenovima

ili bijelo more s dodirom mojih zraka?"

Da te ne poznajem,

da ne volim tvoj udar elitnih sklopova riječi,

rekla bih da si luđak pun zlatnih dukata.

Govoriš kao prosjak u kraljevu dvoru

i sjediš na ovom svijetu poput kapljice

u tobolcu klokana.

Pod prstima krojiš vjetar s planina;

pletući ga oko čardaka blješte mu niti.

I znam da se lažljivo smiješ

dok pišeš moje oči na listu papira

prosipajući spektar boja po mojoj zjenici.

pupakpeta

Gusaru što tragaš za blagom na mom tajnom otoku,

ne slijedi strelice, to su zamke za zle duhove.

Pođi za zvukom raspjevanog papagaja,

ali pazi, on ima zlatna krila.

Razgrni nogama svelo lišće na putu,

odsjeci uklete ruže s dubokim korijnom!

Jesi li siguran da si ovozemaljski?

Tvoj nož ima crveni vez jaslica,

na usnama ti vri raspelo.

Jezik ti prelazi preko zlatnog sunca

što se ljeska u očima odbjegle Matovilke;

stisnem li ti šaku, vrisnut ćeš.

Odat ću ti tajnu (kako bih ti olakšala),

moj pupak je moja Ahilova peta.

Rasute perle

Nazvala bih to perlama. Naše su graciozno žute.

Uvod u anatomiju svijesti ne predstavlja zgoditak, naprotiv,

to je posljednji trzaj šumeće tablete. Ljeska se svjetlost

na srebrnom piru u odajama moćne Zbunjenosti. Stvari imenujemo

prema njihovom obliku. Da, to su zasigurno naše perle. Gle,

rasipaju se poput praha i dižu u visine. Sad glume privjeske

nebeskom moru. Čini se da su to već jednom bile. Ne jučer, nego vječno.

Rođenjem svakome pripadne po jedan atom raja. Naši su se atomi

sjedinili, bljeskali su slapovima i zasljepljivali Zavist luksuznim anđelima,

ali nisu ih izdržale šarke beskraja. Sad pjevam ljubav

samo pola. Gazim život samo pola i gledam jednim okom.

Umjetni smijeh

Navlačim na lice nesebične osmjehe

koji kao da su u snovima umrlih,

odakle se ne mogu izvaditi  kao ni voda iz ugašenog bunara.

Njima mi je umotana glava i vuku se zamnom

kao što se šal vuče, težak od suvišnog nakita.

Operem li lice običnom vodom nije dovoljno.

Stavim li sapun nastat će mjehurići

koji će plutajući njihovim brazdama

zarobiti lažni biser u njihovu kolekciju.

Gramatika mog leksika postaje surova,

želeći izbaciti sve imenice pisane velikim slovom

nailazim na one porculanske odjeke.

Njihove odaje nisu tajne,

postale su dio svakodnevice,

prikrile su se dječijim licima i

ušuškale se u njihovim vrelim obrazima.

Šetnja snom

Lagano sam ga prozračila

namještajući košpicu koja pulsira kao srce

i padajući kroz valove maše

gurajući vrijeme.

Dok su oči sklopljene

naše vrijeme je putnik koji kasni,

zato zovem park u šetnju

ne gledajući njegovo cvijeće.

Misli su zrcala koja drugačije odbljeskuju svijet

i zato ne započinjem buđenje

i ne gazim u stvarnost koja se ne kupa u moru,

poput nekog nevidljivog sazviježđa.

Na usnulom licu dani se smjenjuju brže nego na javi

pa naiđem na svoju dušu.

Što li radi ovdje u pustinji koja joj nije dorasla?

Zar da je orgulje krvavog sluha stope

s močvarom u izmaglici?

Stvarnost je plašt oko kojeg se uzaludno omotavam,

jer pod njim nema onog što tražim,

samo mi se namijenjeni put lijepi za stopala

(poput nevješto pljunute dječije žvake).

Ova šetnja je jaka i može me raznijeti u tako sitne dijelove

da od mene ne ostane ništa

osim ove pjesme.

Prepametni anđeo

Ustao je i zacvilio, ali suzu nije pustio.

Perje kojim smo ga ušuškali

stresao je sa svoga ramena i podlo se nasmješio

pokazujući prkosno svoje bijele, odrasle zube.

Zalio je vinom svoje suhe pelene

i dignuo ih u našu čast visoko iznad glave.

Čuvari mladog perja kruže

ali oči njegove postale su snažnije, jače,

a ruke poput grabežljivaca.

Ne brine brine više za naš strah,

nadjačao je krivulje našeg puta.

Poklonila sam mu obraz za prespavane godine

strugajući mulj s njegovih stopala.

Umila sam ga u moru naših ozeblih snova,

pružila mu ručnik od poljupcima nizanih bobica

i osmjehnula se njegovim jamicama.

A ti si mu ponudio surlu cirkuskog slona

ne sluteći kako će podivljati,

čupati si natopljene tabane i gurati olovne stubove

posađene na našem raskrižju

u drvoredu osušenih, tek procvjetalih ljiljana.

On je iluzija naše stvarnosti,

oko naše sljepoće,

biser u našoj morskoj školjci.

On je zvijezda padalica u oblačnoj noći,

mala sirena u našoj bajci;

on je odrasli čovijek našeg djetinjstva

koji nas ne trpi!

I dok se ljube različiti svjetovi...

Dodirujući obraze strancu što me voli

rađam se u utrobi novog djeteta i

žmirući dok se ljubimo prelazim u njegove  korake.

Sve drugo ostaje samo patetika,

zato ne otvaram oči dok kružim svemirskim šupljinama.

Dovoljno zrelo odbijam dati mu tijelo na taktilnu raspravu,

ali nedovoljno vjerujem u sigurnost odluke.

Ima i on svoj prostor u nekom vremenu,

rekao mi je u šali, istinitoj šali,

ali sad se i to vrijeme preljeva,poput magle,u naš san.

Iskačem iz ritma, prekidam dodir misli,

napuštam praznu sobu punu želja,

vodim ponos na uzici zbog vruće klime i burnih dana.

Neka njegovi  koraci ostanu samo njegovi,

moja su stopala neiskusno zla;

novi  miris grožđa u našim venama i

stare grane masline imaju samo nemoć.

Tvoji su plodovi otkinuli moj cvijet.

...ostaje mi jedino svemir koji naslućujući prazne,

raširene ruke, nudi veto na moje rođenje.

Pogled panorama

Zakrpaj usne vrelim rubovima snova

što isijavajući  gase toplinu.

Ja ne hodam po pređenim rubovima,

gradim nove litice.

Stojeći u prolaznom trenutku šapućeš mi

blijede stihove praznoće,

puštaš strah među postelju naših tijela.

Gurni me, puhni samo;

dočekat će me krilate zvijeri

što žedne samoće neuspjele maštarije

piju na slamčicu.

Jutros smo pokupili konzervirane gljive

obavivši brzinski sex;

oblizala sam čokoladne bombonice

na tvome uhu tihe gluhoće.

Ne kroči na prag vrtnih parkova,

zagasli su  vjetrovi ruža..

Gostoprimstvo

Hej, jesu li to mala bića iza tvoga uha

ona što se gnjezde u bezazlenim rupama predaha

naoružani osmjehom kao šanker praznim bocama?

Šališ se kad kažeš kako nemirno spavaš

jer loviš buhe po tepihu u engleskom dvorcu neke kurve;

gdje je tu romantika?

Stavim visoke potpetice u kut sramežljivosti

zajašim labuda s malim pačićima i nema ih,

zar si izmislio ta topla kričava stvorenja?

 Jučer sam plakala vodu u koljenima

slušajući  mrtvo more kako guta izgubljene mornare

a već danas zabonacalo je.

Mijaču i grebu, brane se od nevidljivih pijavica

što se lijepe za usijane duše i sišu aspirin ljubavnih zjenica.

Ljudožderi beru ljubičice na poljima marihuane,

a ti kriješ mini bića na zelenom rubu bebi -dol pidžame.

Objesi ih o grlo sijalice neka svijetle;

smijeh je danas ionako račun unaprijed naplaćen.