Bojim se pisati

jer blijeda ruka

vadi sve riječi

sve tajne iz srca

i tone

i tone

i stara luka

i sve posta

i pepeo

i prah

Za istinu molim

za istinu na koljenima

izmorenim klečim

a nosi je more

i daleko

i duboko

i sve dalje

i sve dublje

Utihnu

ptica zov

i suton

se sprema

i evo mraka

a u mojim

jadnim očima

života više nema

i nema

i nema

I što

više pišem

sve više

srce se vraća

uspomenama

i boli

i boli me boli

jer me netko vara

ah

ne

to samo su

sjećanja stara

Tužna su jutra

jer teške su brige

što me more

još slušam

šapat tvojih

usana

što tiho

poput zvijezda

na nebu

zbore

Gledam

sudbini

u oči

znam

priču svoju

beznađe

pustinja

očaj

samoća

Reče mi

more

u kojem

uspomene spokojno

leže

da teško je teško

kad srca

od ljubavi

bježe

Živim od danas

pa do sutra

dan za danom

sat za satom

i tako prolazi život

kao vihor

Ostarjet ću

kraj mora

koje toliko voljeh

umrijet ću

kraj mora

koje toliko ljubih

kraj mora

što čuva

sve moje

uspomene bolne

I sve tajne

i boli

života

moga

samo

more

zna...