Ja da. Svaki put kad se stvari tako poslože. Ne znam čime sam bila više razočarana, tobom, sobom, očekivanjima ili razočarenjem samim. Kako god hoćeš ili kako god se okrene, sva ta krama leži nepovratno u meni. Sjedim na klupi, vrapci skupljaju ostatke,  izgubljne mrvice oko mojih nogu, vodoskok šušti ili pljušti, uvijek u istom ritmu oko njega trčkaraju dječica i radoznalo zaviruju unutra poskakujući svaki put kad ovaj iz tišine krene u šum. Dva starca izmjenjuju radosti današnjeg dana urezane bore s njihovih lica ispisuju parole o nepotrebnosti predugog zadržavanja na sitnicama koje život ne čine životom, a donose mučninu. Dvije djevojčice bezbrižno čavrljaju, zaskočene modnim trendovima i crnom malom torbom, dovoljno odrasle da ih ne brine vrećica na travi ispod njih. Čovjek do mene riskira srčani prevelikim zalogajem, a njih dvoje se ljube, a njih dvije šute. Sunce se grli sa svima nama za laku noć, a vjetar nas uspavljuje i mazi na kraju dana. U mislima i negdje u grudima, vraćam se gorčini nekom nepropisnom i potisnutom udahu, kao da prosim sitniš za pivo koje i ne trebam. Stisnutih usana i s nogama zaljepljenim za pod, u rukama najnovija zbirka pjesama i kolači ne želim otići, oglušujem se na dobivene odgovore. Još uvijek sjedim na klupi, čekajući projekciju filma za kojeg nisam sigurna želim li ga uopće više gledati.