jesam li zaspala ovo jutro na tvojim prstima?

koliko puta trepavicama kažem ne kloni

ne vidim ga

on kao šum nalazi gromade kamena i trpa mi u oči

halo drugovi nisam zaspala

samo nemam glasa

nijeme su  noći apeninskih planina

postelja zgužvana od noćnih mora

jastuk na podu puže do kupatila

koliko su daleko te zvijezde?

budim leptire što grade dvorac

psuju mi za neradni dan

zagrlim pjesak u njedrima

čujem šapat zelenog oraha nije mamuran

ni boca konjaka ne puni se sama

vruće je na ovom suncu čeličnih ljuljački

gledaj, leti mrav

nije mi nebo tako nisko mazim nutrije

imamo sreću što ne hrčemo

tko bi podnio još i lav na plahti tišine

zgazim bubicu nije kriva što nema krila

ali ne može biti tu ako ne leti

tako ni ja

ne ostajem

ali ni ne putujem

kuda idem? ispod tvog pazuha?

ispod nogu? ili da pričekam na kraju kreveta?

***

ja imam jutro ali ne i noć

usne čuvam za velike poplave ,ali oči suza pustinja

daj dođi uzmi korake moga leta

nema prosjaka na ovoj čizmi srčane opne

jesam leptir

jesam krila

ja jesam noć na odmaku

moju se oči goli dušmani protivnika

snaga zjenica u  pomaku

ne gledaj zujanje golih snova

prizor je djetinjast u nizu odrastanja

spojen vezom zrele djevojčice

nisam stigla naspavati svoje djetinjstvo

nadojiti grudi željne barbike

napojiti lancem vezane snove dječije

kročila sam prerano u zemlju junior

teta iz vrtića ne radi na biserima

zato kročim rijekom zemlje sladoleda i pizza

ne gledajući Arno kako nosi krepana tjela

ona mi je prijateljica a baca moje suze

lift ne vodi u podzemlje

ne poznaje zlatne doline pomračine

ne reci lavu da ima grivu napast će te šape

ne reci paunu da širi rep

zaklonit će te sjajem

ostani tko jesi

u sjeni kojoj pripadaš

tuđe sunce manje grije

Ironična logika 2

Kolko ljudi prođe ovim gradom?

Čuješ li  šaputanja kako koračaju krivudavim ulIčicama

lomeći sjene slučajnih prolaznika

ne slutići kako se gasi njihova praznoća

i gledajući dizanje novog svijeta;

urbane jezgre riječi?!

Ni kavai više nije dovoljno jaka.

Probam s konjakom razblažiti kišu što staloženo

vuče za sobom osmjeh iz bureta.

Zagledam se u kopače u parku;

znaju li se oni snaći izvan zemlje,

mogu li uprti prstom na grad u kome su

ili i oni samo gledaju put za dublje?

Blato mi ostaje na potpetici i suši se

već istog dana, pospremim cipele u ormar

za uspomenu na ovaj grad.

Toliko ljepote i sunčanih dana

a ja uzimam autobusnu kartu u jednom smijeru.

rezervni ključ

koliko  lica na ovim korjenima iza moga uha

prosipaju  iglice mirisa, okusa, nebrojenih prstiju

kao neki spokoj nesretnih predaha

gledam  kako viču na mene na moje nemire

koliko je imena pisalo na onim katancima

jesu li se otvorili beskraju

ili potonuli u svoj vlastiti Arno

čut ćeš zavijanje kukaca u prolazu

što spavaju otvorenih očiju naoružani zimom

ledenim grudima

ne brojim dane pijani su to brojevi

ne skidam okove ključevi su zahrđali

ni miris ni okus ni lice tvoje, moje

samo naše ništa

a tko si ti? neznanac u mojim stihovima

posudi mi riječ

posudi mi krik

ime ti  lijepo zvuči uz šum vode

maglica ga obavilja i nosi

postoji  li  zeleno na tvom ramenu

kao zlatno na uvenulome

ili sanjaš crno-bijeli svijet?