Nisu prozirni oblaci,
bijeli magličasti uvojci,
moja nosila,šte me nose,
preko one,nedosegnute granice,
kada mašta se spaja sa stidljivim snovima,
i počinje pričati priču o ljubavi iz ljubavi,
priču o tome kako nastaju trenutci nezaborava,
dodira sa tišinom pogleda čudnovatih irisa,
da nepitan progovori i upitan zašuti,
a iskon ostane nijem,sputanih krila,
svedočeći da će se propisano desiti,
a nepropisano ni spomenuti.
A onda,nijemim znakovima obilježene staze,
pokažu put u središte zabravljena srca,
očišćenog vjetrovima što dar su od Uzvišenog,
nakvašeneg kišama što rodne godine prate,
ko Jusufovih sedam gladnih i sedam sitih godina,
obilježje nadahnutih snova,
mirisne riznice tuđeg izobilja što halalom odišu,
prah u pepelu,pepeo u prahu.
|
