Svuda blješte svijetla neonskih natpisa,

šuplji mišić kuca u grudima.

Trčim po pruzi uz polja suncokreta

i sipam ironiju iz rukava.

Vječna buntovnica.

Ma ne mogu mi ništa dok imam poeziju,

list papira i olovka- moje najjače oružje.

Borimo se protiv kulturološkog uniformizma!

Nevidljivi vojnici stupaju našim domovima,

izviru iz televizora, nabujala rijeka ispraznih fraza...

Žrtvujemo im djecu na oltarima blještavih idola.

Uzimam knjigu metalnih korica i sjedam

u hlad divovskih suncokreta

nadajući se da ću pronaći utjehu u stranicama mudrosti,

ali pronalazim samo opačinu,

paukove mreže preko kolijevki

i hladni sjeverac,

blud i opačine,

prostačke jezičine.

Vrištim u iznemoglosti... iscrpile me laži,

iscrpile me svrake što kupe svjetlucave predmete.

I odbijam povjerovati u iskvarenost najčistijih.

Oko za oko, zub za zub.

To ih učimo, a oni su budućnost naša,

pacifisti,

Djeca Mira.